“Bolest ne bira”, narodna je izreka na Balkanu. U aktuelnom slučaju korona-virus takođe ne bira i jednako pogađa i bogate i siromašne, a ne bira ni nacije.
“Šta je sad Ivane? Šta je sad Safete? Šta je sad Marko? Pita li vas Korona koje ste vjere?”- Ovo je samo jedna od brojnih poruka slične sadržine, koje se ovih dana u Bosni i Hercegovini pojavljuju na društvenim mrežama. Surova istina da bolest ne bira, jedna je od narodnih umotvorina na Balkanu.
Međutim, ima dosta poruka, koje “ne prozivaju”, već ih šalju preduzimljivi I spremni da pomognu: “Ako nemate posao i ne primate ničiju pomoć, a ponestalo vam je hrane, MOLIM VAS DA NE IDETE NAVEČER U KREVET GLADNI. Javi mi se privatnom porukom na Messenger bez srama. Naučen sam da gdje jedan može jesti, ima mjesta i za dvoje”…
Bilo kako bilo, ali od pojave prvih slučajeva zaraze svakodnevna politička nadmudrivanja nisu prva tema u medijima; ali, ni u razgovorima običnih ljudi. Čini se da je zajednički problem, barem privremeno, ako ne pomirio, onda barem primirio, one što gotovo trideset godina opstaju na kormilu vlasti zahvaljujući tenzijama koje u narodu stvaraju. Primjetno je to na gotovo svim nivoima vlasti, a posebno među običnim ljudima.
![Mirko Sekulić (DW/M. Sekulic)](https://www.dw.com/image/53047909_401.jpg)
“Nema nje ovdje!”
Tridesetak kilometara od Srebrenice na lijevoj obali vještačkog jezera Perućac na samom ulazu u kanjon Drine ugnijezdilo se bošnjačko selo Klotjevac. Prije rata brojalo je oko 70 kuća u kojima su živjeli vrijedni ljudi baveći se raznim poslovima: splavarenjem, stočarstvom, građevinarstvom, neimarstvom, šumskim poslovima. Ali, bilo je i inženjera, umjetnika, itd. Dosta ih je u ratu izginulo, a ostali su se rasuli od Švedske do Australije. U selu danas stalno živi samo pet porodica. Na ulazu u selo iz betonske gromade iz koje teku četiri, kao ruka debela, mlaza vode, hladne ljeti i zimi, vješte ruke majstora betonsku gromadu presvlače zelenomodrim mermerom. Donijeli su ga ovdje sa obala Neretve iz Konjica. Omaleni vižljasti majstor, kaže da se zove Mirko, ne haje za virus korone.
![Džamija u Klotjevcu (DW/M. Sekulic)](https://www.dw.com/image/53047895_401.jpg)
“Nema nje ovdje. Ovdje je sve čisto. Najprije ljudi, pa priroda, ova voda je pravo bogatstvo. Ovdje uspijevaju i limuni i smokve, takva je klima i ne vjerujem da korone ima. Rijetko ko i dolazi da bi je donio”, kaže kroz smijeh.
Lijepo je vrijeme pa Mirko žuri da što više uradi. Ima još dosta posla i oko džamije – pokazuje nam pedesetak metara udaljenu bogomolju.
“Tu ima još jedna manja obredna česma za abdest (vjersko pranje pred molitvu prim. aut) i još neki detalji” kaže Mirko.
“Valjda će poslije korone narod doći pameti”
Mirko (Sekulić) je samouki umjetnik iz Srebrenice. Radi sa drvetom i kamenom. Na Neretvi je godinama uređivao odmorišta raftera, gradio fontane, vodoskoke i kamine. U Berlinu restaurirao kamene sklupture na starim fasadama. U Švedskoj zidao krušne peći. U Francuskoj eksperimentisao sa keramikom. Slika i rezbari u drvetu, pravi razne suvenire, za pravoslave manastire, ali i za Memorijalni centar Potočari u Srebrenici Otkud on ovdje u bošnjačkom selu, pitam, i kako to da radi oko džamije.
“Ljudima se svidjelo to što ja radim. Zvali me da radim i to je sve. Mene politika ne interesuje. Ljude dijelim samo na dobre i loše, tako sam odgojen. Sa onim što ovim rukama zaradim mogu da preživim. Pomaže mi jedan sin jer ni za njega nema posla. Drugi je na Malti – otišao trbuhom za kruhom. Suprugu u ratu ubio snajper, nas trojica sami živimo. I ovi ljudi ovdje su izgubili svoje najmilije. Rat nikom dobrog nije donijeo. Političari nas godinama zavađaju da bi oni dobro živjeli. Valjda će poslije ove korone narod doći do pameti i uvidjeti da smo svi isti i da moramo živjeti zajedno. Ona ne razlikuje ko je od nas dvojice Mirko a ko Mirsad”, kaže i pokazuje na Mirsada Bečića.
“Mi obični ljudi smo na gubitku”
Mirsad je jedan od povratnika i član je građevinskog odbora za gradnju džamije i pratećih objekata kojeg su odabrali mještani Klotjevca i njihovi prijatelji diljem svijeta. Oko 500 ljudi je doniralo novac da se to sve izgradi, jer je u ratu bilo sve sravnjeno sa zemljom.
“Mi smo prezadovoljni ovim kako nam Mirko radi”, kaže Mirsad i nastavlja: “To što je on Srbin a ja Bošnjak nije nam uopšte bitno. Bitno je da radimo, sarađujemo i kao ljudi se poštujemo. Bio je rat. Ne može se i ne smije zaboraviti šta se desilo. Jer, ako zaboravimo zlo će se desiti opet. Svi mi obični ljudi smo na gubitku. U ratu su samo pojedinci profitirali, oni koji nam i danas kroje kapu. Mi živjeti i raditi jedni sa drugim’ moramo, i što to prije narod shvati i prihvati, svima će nam biti bolje”.
Od početka pandemije u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine dobrovljno se angažuju grupe mladih, tako je i u Srebrenici. Oni kao volonteri pomažu u radu službama Civilne Zaštite i Crvenog krsta. Volonteri dostavljaju hranu i lijekove starijim osobama i drugima kojima je to potrebnoi na području opštine Srebrenica. Uključeni su i u dezinfekciju stambenih zgrada. NIšta im nije teško I to smatraju svojom dužošću. Pri tom Adem, Branimir, Milena, Hasudin, Sabahudin i drugi – ne žele posebno da se ističu.
“Vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada”
Na koronu niko nije imun pa ni vlast kažu neki. Moglo bi se zaključiti tako i po ovom kako poslednjih mjesec dana funkcioniše vlast i u Srebrenici. Ne čuju se više unutarstranačke svađe ni kod Bošnjaka ni kod Srba. Nema ni međusobnih podvala u okviru predizborne kampanje. Sve je pravovremeno i efikasno organizovano da se stanovništvo što bolje zaštiti od širenja pandemije, tako da za sada u Srebrenici nema ni jedan oboljeli. Danas je pod medicinskim nadzorom svega 8 osoba.
Primjetne su neke promjene i kod onih na višem nivou. Tako je tročlano Predsjedništvo BiH, koje se inače o male čemu slaže u potpunosti, izdalo zajedničko saopštenje u kojem Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović pozivaju građane da “imaju povjerenje u institucije sistema”, te “da prate njihove naredbe i upute i pridržavaju se propisanih mjera”.
![Volonterke (DW/M. Sekulic)](https://www.dw.com/image/53047881_401.jpg)
Na putu da onih koji ne mogu ili ne smiju da izađu iz svojih domova
Čak je i Milorad Dodik nedavno u pozivu svim političkim strankama u BiH napisao: „Sada nije vrijeme za političke govore. Ne želim nikakve takve izjave ni komentarisati. Bitno je da političari budu jedinstveni i okupljeni oko jedinog cilja da se spase ljudski životi”.
Mnogo je onih koji na sve to gledaju kao naznaku da bi se, nakon krize koju je izazvala pandemija korona-virusa, konačno i u Bosni i Hercegovini moglo početi bolje i noramalnije živjeti. Isto tako nije mali broj koji sumnjičavo vrte glavom citirajući narodnu izreku “vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada”.
Izvor DW.com