POSAO U NJEMAČKOJ Brzo i lako do posla u Njemačkoj
Povezani članci
Državljanstvo za keš. I to je moguće u pojedinim zemljama Europske unije. To je opasan trend, upozorava Ivajlo Dičev. Takav razvoj potiče arhaično ograđivanje naspram svega stranog – kao što su rasa ili religija.
Europska unija slijedi primjer Rimskog carstva, koje je strancima davalo državljanstva kako bi preko njih vršilo utjecaj na susjedne narode. Obećanje o proširenju je dugi niz godina stabiliziralo i umirivalo susjedstvo. Paneuropsko državljanstvo, predviđeno Sporazumom iz Maastrichta vjerojatno je kod mnogih Europljana još ranije izazvalo izvjesnu nelagodu.
Veliki šok je došao proširenjem na istok: Usprkos ritualnim zvucima Beethovenove Ode radosti, novajlije, Bugarska i Rumunjska primljeni su 2007. potpuno bez radosti. Pitanje, gdje bi trebale biti vanjske granice Europske unije sve više je bivalo u središtu javnih rasprava. A uoči referenduma o Bregzitu 2016. jedna od najuspješnijih manipulacija onih koji su vodili kampanju za izlazak iz EU, bila je zapravo ciljana poruka kojom se tvrdilo da će nekim budućim proširenjem EU, 70 milijuna Turaka ‘preplaviti’ Veliku Britaniju.
Nacionalističko prisvajanje nacionalnih manjina
Veliki problemi nastaju i nacionalističkim svojatanjem etničkih manjina u drugim zemljama. S jedne je strane doduše jasno odbačen Hitlerov koncept ‘Folksdojčera’, koji je on koristio kao razlog za vojnu intervenciju u suverenim zemljama. Ali, čini se da u praksi ‘krv’ i podrijetlo i dalje uživaju poseban pravni status.
Nakon raspada Sovjetskog saveza, Njemačka ili Grčka su dodijelile državljanstvo pripadnicima svojih manjina koji su se iz inozemstva vratili u domovinu svojih predaka. Mađarska i kasnije Bugarska su primjenjivale načelo ‘naroda’ na još nacionalističkiji način, zato što prema svojim nacionalističkim ideologijama govore o ‘svojim’ teritorijima koje su razdvojene nepravednim ratovima.
Mađarsko državljanstvo za pripadnike mađarske manjine u susjednim zemljama, na osnovu podrijetla, postalo je od 1993. godine neka vrsta političkog statementa. Pritom ni kritika ovakve prakse od strane liberalnih ljevičara u Mađarskoj nije imala uspjeha.
U slučaju Bugarske pak često nema nikakvih dokumenata o podrijetlu (što na Balkanu nije neuobičajeno) pa se zato kod manjina u inozemstvu ide na njihovo ‘osjećanje da su Bugari’. Teoretski bi svaki građanin Sjeverne Makedonije mogao tvrditi da se ‘osjeća kao Bugarin’, jer, prema doktrini bugarskih nacionalista, Makedonci pripadaju ‘bugarskoj naciji’ . Ako dobiju putovnicu, novi bugarski državljani mogli bi putovati u pravcu Sjevera i Zapada, gdje i u drugim zemljama EU mogu živjeti i raditi bez vize.
Prljav posao s bugarskim putovnicama
Ne postoje jasni kriteriji za to što znači “osjećati se Bugarinom’. Dakle, odluka o tome je u rukama određenih državnih službenika. Tako je počeo cvjetati prljavi posao s bugarskim putovnicama koje su prodavane za 5.000 eura po komadu – sve dok to nije otkriveno 2018 godine. U ove korumpirane mahinacije bili su umiješani i pripadnici jedne nacionalističke partije Bugarske, koji su se nadmetali patriotskim metaforama.
Istovremeno se državljanstva koriste i kao ekonomski resursi – na primjer u takozvanim slučajevima ‘zlatnih viza’ ili investicijskih programa. U tom kontekstu EU je pored Bugarske kritizirala Cipar i Maltu. Pritom se međutim ne kritizira sam princip, nego samo to što ne postoji dovoljno kontrolnih mehanizama. Zbog toga postoji rizik da će kriminalci doći u posjed državljanstva pojedinih zemalja. Europska povjerenica za pravosuđe, Vera Jourova spominje primjerice sumnjive ruske građane koji bi se preko tih država mogli domoći EU.
No, problem nije samo u sigurnosti. Iza fasada legalnosti postoji pravo tržište na kojem se trguje državljanstvima, i gdje se vlade međusobno žestoko nadmeću. Manje zemlje nude mogućnost dobivanja državljanstva u zamjenu za skromne investicije. Ali, čim investitor dobije željeni pasoš, on se može povući iz posla i prodati ono što je kupio. Druge države pak obećavaju da nije potrebno polagati testove jezika niti vršiti ljekarske preglede. Dakle uz određenu novčanu svotu ili prinudnim donacijama državljanstvo dobivate direktno i odmah.
No, ultimativna ponuda glasi: nije potrebno fizička prisutnost osobe u zemlji čije državljanstvo se želi dobiti. Tako bi budući investitor mogao postati državljanin određene države članice EU, bez da se mora maknuti ss plaže u svom poreskom raju u kojem on ili ona živi.
Damping država s periferije EU
Nije ni čudo da je ovakav cinizam kontraproduktivan. Jer, osnovni princip pripadanja jednoj naciji je kompromitiran. Oslobođeno bilo kakve moralne obveze, državljanstvo jedne zemlje degradirano je na instrument kojim se postižu ideološki, politički ili ekonomski ciljevi. Reakcija je opasna: da bi se stvorio osjećaj pripadnosti promoviraju se zaostala načela poput rase, religije ili povijesnih fantazija. I to podriva Europsku uniju.
Države na periferiji EU provode damping državljanstva, slično kao na tržištu rada ili u sistemu socijalne zaštite. Ali, zašto to već nije postalo veliki problem? Jer da industrijski giganti poput Njemačke u ovom trenutku ne čine ništa da bi to spriječili, jer su to prikriveni putovi da se dođe do prijeko potrebne radne snage, bez da se odlučno suprotstave vlastitim nacionalističkim populistima. Strahujem da će iritacije biti sve veće – na opasniji način.
Doduše postoje dva izlaza. Možemo uvesti zajedničke zakone za dodjeljivanje državljanstva, koji bi bili obvezujući za sve države članice EU: iste procedure, iste uvjeti, ista prava. Ali, u vrijeme populizma je to jako teško.
Jednostavniji put bi bio da se uvede razlika između nivoa Europske unije i nacionalne države. Neko bi tako primjerice najprije bio Maltežanin, Bugarin itd, a tek potom bi se morao prijaviti za nadnacionalno europsko državljanstvo. Ako netko misli da je to u suprotnosti sa Europskim sporazumima trebalo razmisliti o toma da će, ako se ne prestane sa ovom prevarantskom praksom dodjeljivanja državljanstava, doći do uspostavljanja jednog vida hijerarhije putovnica unutar EU – sviđalo se to nama ili ne.
Ivajlo Dičev je antropolog kulture iz Bugarske, koji trenutno predaje na Sveučilištu u Regensburgu kao gostujući profesor.
Izvor: DW
